Ubojita Ambicija ((NEW))

Generacije čitatelja već su se zaljubile u sestre Merch, junakinje najpoznatijeg romana američke književnice Louise May Alcott. U ovoj spektakularnoj noveli, buduća autorica u nastajanju Jo, tragično krhka Beth, prekrasna Meg, romantična, a ujedno i razmažena Amy, i njihova majka koja se neumorno trudi da ih pouči istinskoj životnoj mudrosti, ujedinjuju se u svojim naporima da prežive u Novoj Engleskoj tokom Civilnog Rata. Nije teško primijetiti da je autorica inspiraciju za Male Žene pronašla upravo u vlastitom iskustvu. Dok je njezin otac, slobodni mislilac, reformator i borac protiv ropstva Bronson Alcott provodio vrijeme s eminentnim muškim autorima svog vremena, Emersonom, Thoreauom i Hawthornneom, Luisa se morala brinuti za sebe i istovremeno odgajati svoje sestre i obavljati ženske poslove, uključujući šivanje, pranje odjeće, i uz to biti služavka ukućanima. No, ključni trenutak njenog života dešava se kada otkrije da se može uzdržavati pisanjem i tako nastaju Male Žene. Male Žene donijele su joj nenadanu slavu i bogatstvo i njezin roman doživio je niz ekranizacija. Unatoč izdavačevom zahtjevu da je učini ženskom knjigom, Male Žene pripovijedaju priču o vječnim temama ljubavi i smrti, rata i mira, sukoba između osobnih ambicija i obiteljskih dužnosti i sudaru kultura Europe i Amerike.

Ubojita ambicija

Najveća razlika između HRS-a i ostalih stranaka sa hrvatskim predznakom je u tome što nitko s naših lista nikada nije sudjelovao u nekoj vlasti, pa ne možemo snositi odgovornost za stanje društva u kojem živimo. Isto tako nitko od naših članova nije bio član komunističke partije u prošlom režimu, pa ne patimo od partijsko komunističkog mentaliteta i podaničkog načina razmišljanja, što se za većinu kandidata ostalih hrvatskih stranaka ne može reći. HRS nema profesionalnih političara, koji isključivo traže način osvajanja mandata i doslovno ništa ne raditi četiri godine. Liste su ispunjene "profesionalnim" političarima i ljudima koji nemaju dana radnog staža, a preko stranaka pokušavaju riješiti posao. Mi u HRS-u živimo od svog rada i nemamo bolesnih ambicija za foteljama, a svaku svoju riječ i ideju potkrjepljujemo argumentima i brojkama. Politiku floskula i ispraznih obećanja prepuštamo drugima i tu je ta razlika.

Građanski rat je završio i Divljim zapadom lutaju razvojačeni vojnici obiju suprotstavljenih vojski u potrazi za unutarnjim mirom, osvetom i ponekim tovarom blaga skrivenim u ratnome metežu. Jedan od lutalica je i usamljeni kauboj (E. Estevez) bez imena, ali s dva brza i ubojita revolvera. Susrevši ga, obogaljeni južnjački veteran Dooley (W. Forsythe), smjesta prepoznaje čovjeka koji će mu omogućiti da dođe do zlata koje je uoči poraza sakrila konfederacijska vojska. Dvojica novopečenih partnera kreću u potragu za blagom za vrijeme koje moraju svladati mnoge prepreke među kojima naoružani odredi sjevernjačkih veterana, korumpirani meksički vojnici i plaćenici bogatoga rančera nisu najveće...

Bezimenoga revolveraša solidno glumi glumac, redatelj i scenarist Emilio Estevez (D3 The Mighty Ducks, Nemoguća misija). Posvetu Leoneu naglašava i pojava Williama Forsythea (Bilo jednom na Divljem zapadu) koji rutinski igra Estevezova slučajnoga partnera. George S. Clinton uzaludno je glazbom pokušao oponašati neusporediva Leoneova suradnika Silvija Morriconea, no dopadljiva glazbena kulisa spada svakako u bolje strane projekta. Ovaj vestern u kojega je uloženo puno ambicija uspijeva zabaviti sve prave ljubitelje temeljnoga žanra.

Kada sam, gledajući prvi put (a bilo ih je onoliko) ovo pulp remek-zlodelo, u opisnom kadru kamp prikolice u kojoj žive glavni likovi, uočio da sve tu izgleda prilično američki-tradicionalno, od ramova za slike do fotelje, ali da je televizor ogromna plazma, da bi se u najvećoj mogućoj rezoluciji gledale sapunice i monster truck trke, znao sam da će film biti nešto posebno. Da budem iskren, znao sam to od momenta kad sam video da ga je režirao Fridkin (French Connection, The Exorcist, Sorcerer), i da se priča da mu je ovo prvi veliki trijumf posle Cruising-a. A tome ima više od 30 godina. Iako ovaj čiča nije imao sreće sa projektima, kao već pomenuta starina Džordž Miler, ovde je iskoristio priliku da prekine niz dugogodišnjih batrganja kroz filmove nedostojne njegovog talenta i beskompromisno zasija kao kad je bio u zenitu svoje kreativnosti u mlađim danima. Ova mračno-duhovita nasilna, ubojita furija od filma, oseća se od prvog minuta na močvare koje okružuju naše junake, i koje n svom dnu kriju jednaku količinu tajni kao i duboko falični likovi ove priče. Skoro svi likovi su izuzetno odvratni, ali svako od njih se pravda sa lakoćom i uživanje je gledati ih kako se utapaju u sopstvenoj odvratnosti, pa i kako se okreću jedni protiv drugih. Mekonahi potvrđuje dar od Boga (ili Đavola) da igra harizmatične sociopate i proždire svaku scenu u kojoj se pojavi. Film krasi i najbolji kraj nekog filma u poslednjih 10 godina, a Fridkin savršeno sumira mešavinu šoka i smeha čije smene nas prate tokom celokupnog trajanja.

Možda se čak i prezir, te grdnja rodi. Možda se rodi reč toliko ubojita da probudi svest. Možda poželimo sve drugačije nego što je danas, te smo spremni prošetati kroz sam Had da bismo došli do svetla. Svetla koja daje nadu u bolju budućnost.

Ako nisi dovoljno dobar, počni da učiš. Teži da zaploviš ovim vratolomnim vodama, jer takva je ambicija. Jednom probuđena, je kao da si konačno ispružio ruku (Merkur) iz ove užarene vode (Škorpion), ili pogibije (Škorpion) spreman da ustaneš, usprotiviš se i živiš. Živiš onako kako smatraš da treba. Kako zaslužuješ.

Ne veruj informacijama koje ti sa leve strane dolaze. Jer levo je staza kojom vladaju duhovi iskušenja. Spasi se iskušenja tako što će tvoja reč biti škorpionski ubojita i snažna, te će im narediti da stanu. Da ne misliš na loše, crno , mračno i bledo. Jer u tebi misao mora biti čvrsta, poput reči koju ćeš glasno izgovarati. Mora imati dovoljnu snagu da ti svet poveruje, onog momenta dok veruješ sebi.

Bogata mašta koja se iscrpljivala u pričanjima i samoisticanju suzbijala je negovanje unutrašnjeg života. Uz pusto maštanje išla je i odvratnost prema radu. U tom svetu samo glup i budala rade, a pametni nemaju rašta proveravati da li su sposobni ili ne. Praznina još praznijeg pričanja poput živog peska guta volju za stvarnim radom, kovitla se para pod pritiskom brzog oduševljavanja i brzog razjarivanja. U fantazmagoriji, međutim, ambicija je bez snage.

U deset poglavlja ove knjige autor znanstveno raspravlja o raznovrsnim fenomenima "hrvatskog sporta", od 1991. godine pa do vremena objavljivanja knjige. To uključuje sportove, sportske događaje i aktere sporta, ali i razne prakse pa i probleme karakteristične za sport u hrvatskom podneblju. Glavna je ambicija autora prepoznati značajke hrvatskog sporta s obzirom na društvo i kulturu čiji je on integralni dio pa tako analizira odnos sporta, politike i nacionalnog osjećaja, govori o nogometašu kao simboličkom kapitalu grada, sportskim objektima kao objektima prijepora, nogometnoj fanovskoj sceni u televizijskim reklamama za pivo, sportskom klađenju itd.

Pored svoje volje, Merso se nacrta u prljavu priču s Ramonom, iako je to također u konačnici na snazi. Pad sunčeve svjetlosti, nepodnošljivo, postaje ubojita mučenja za heroja. Pregrijani pijesak izgleda crveno kada se na plaži pojavljuju dva Arapa - Ramonove neprijatelje. Mersov pogled bio je ziven na nož u ruci jednog od njih. Sunce u epizodi tragičnog sudara djeluje kao silovatelj, postaje izvršitelj Merso-a: prodire u tijelo, pogađa "oštru noža noža". Osjećaj na rubu ludila, gotovo da izgubi svijest, heroj je dovoljan za revolver. Ubija Arapski sa jednim pucanjem, ali puca na četvero više puta u fiksnom tijelu. " Merso je u zatvoru - a mučenje se nastavlja. I istražitelja, a sud želi da ga stave s najgorom stranom. Za istražitelja Merso - Antihrist, jer ne vjeruje u Boga i ne želi kršćansko pokajanje. Merso iskreno odgovara na sva pitanja, priznaje da nije pokajanje, već "neugodnost". Tužba započinje svoj jasno dobro uspostavljeni rad. Pravdni ritual također je označio pečat apsurda. Murso gleda porotu, a čini se da je pred njim "sjesti na tramvajske putnike." U optužnici tužioca Merso se čini da je čudovište lišeno srca, ubica njegove majke. U samom "prirodnoću", "Geek bez sramote i savjesti": heroj nije plakao na sahrani, kupljen sa djevojkom, gledao je film, njegov poznanik sa svodnikom smatraju se da je poznanstvo sa svodnikom zamislio kao pripadnost kriminalističkoj Dnu , itd. Ništa ne može spasiti Merso čak i svjedoke zaštite - Celeste i Marie. Rage tužioca je činjenica da je zločinac "nikada nije izrazio žaljenje." Sud se osjeća u njemu "stranci", tako da je spreman žrtvovati ga. U iščekivanju izvršenja MERSO-a odbija "položen sastanak sa sveštenikom: ispovjednikom u selu njegovih protivnika. Strah od smrti se odriče heroja. On drži mučno, iscrpljujuće noći u razmišljanju o giljotinu. Sve je i tvrdoglavo Merso odbija razgovarati o Bogu. Bolni razgovor sa sveštenikom završava izbijanjem bijesa. U svom groznom govoru, Marso viče na njegovu zapanjenu istinu, da u životu postoji besmislenost da niko ne krivi za ništa, ili je sve krivotvoriti za ovo. Cami ne opravdava besmisleno, neviđeno ubistvo, savršeni heroj. Ali na kraju krajeva, suđenje Mersou je utjelovljenje nepravde, licemjerje, ludosti. Nijedan od onih koji nemaju pravo na sudiju ne pokušava ni razumjeti zločine. Merso ga ocjenjuje i osudio ga samo zato što se ne uklapa u ovo društvo, za koga su norme utvrdile ovo društvo. 041b061a72